Kad zavolis zivot, prihvatis ga onakvim kakav on uistinu jeste, prigrlis ga kao najrodjenijeg, pozelis nekada da mu se, onako blisko obratis i kazes:"Moj zivote, dobro vece. "
Pamtim prve obale gdje sam hodala i dodirivala tvoje svijetlo lice. Tih dana smo plovili našim snovima, pokazivao si mi zvijezde na tamnoplavom baršunu: "kao tvoje oči" govorio si mi. Šetali smo Gornjim gradom osjećajući erupciju boja u nama i približavao si svoje usne mom vratu, a ispod struka su se javljali cvrčci, dok si svoje usne pretakao u moje. Moja sjećanja na te trenutke su preživjela. Tvoja su uništena. U tvojima nas nema. Tvoje noći su gorke, prazne, tamne. Rekao si "ne", rekla sam "da". I … otišla sam. U posrnulim jutrima nije me bilo. Prolazila sam kroz razne koridore hladnoće tvog plavog pogleda, na trenutak tražeći onu toplinu. Nije je bilo. Zvala sam te riječima: "Posjeti sa mnom tvoju dušu, ozdravimo je. Nađi njen grob u svom srcu i ponovo oživi neke slike, bit će ti lakše živjeti." Pitao si me u svojim snovima: "kako to učiniti". Nemam odgovor na tvoje pitanje. Ja i dalje sama hodam i divim se mladom jutru, osjećam nepoznate valove sa sjevernih mora i istim žarom palim vatre u svom srcu, kojeg više nemam. Ostala je samo njegova sjena... I ja trajem i umirem po mračnim ulicama, u sumnjivim društvima, postavljam svijeću na sredinu stola i očekujem gosta što neće doći. U sedmoj noći spojit će mi se misao s nečijom i zalelujat ću prema njegovim usnama da mu u sunčanom jutru zaronim u dubinu plavog čistog pogleda.
Prijem 
Portal 
