U ovim ranim jutarnjim satima, kada pripadam samo sebi, i tišini sopstvene duše,pročitala sam pesmu i ne znam koja me nit i koji tok misli poveo u ovu Tagorinu pesmu. Možda je kroz nju prošaputla moja duša neku svoju melodiju?!
Nespokojan sam.Zudim za dalekim stvarima.
Dusa moja bludi u ceznji da dodirne rube tamne pucine.
O veliki drugi svete,o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam ,zaboravljam uvek da nemam krila za letenje,
da sam prikovan za ovo parce zemlje za vecita vremena.
Budan sam i pun zudnje;tudjinac sam u tudjoj zemlji.
Tvoj dah dopire do mene i dosaptava mi nemoguce nade. Tvoje su reci prisne mome srcu,kao njegove.
O meto u daljini,o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam ,zaboravljam uvek da ne poznajem puta,
da nemam krilatoga hata.
nespokojan sam ,putnik sam u svom srcu.
U suncanoj magli oklevajucih casova,kakvo
je silno tvoje prividjenje u plavetnilu nebesnom!
O najdalji kraju,o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam ,zaboravljam uvek da su sva
vrata zatvorena u kuci u kojoj boravim sam.