Voljela sam dječaka,
da li u životu
ili samo u snovima
još mi ostaše tragovi buđenja?
Vratila se prošlost
utabanim, starim stazama
tihim korakom,
i morala sam reći zbogom
nepovratno, i bez suvišnog kajanja
Ostaše mi ove nepresušne kiše,
i jedan nedovršeni san
o njegovoj razbarušenoj kosi,
poljubac jutra
kao nježni pupoljak ruže,
što bez sunca prerano umire,
I sada stojim na pragu
zatvorenih misli
i ostavljenih nadanja,
dok u meni raste ravnodušnost
Zaboraviti?
Može se tako neprimjetno umrijeti
ne osjećajući bol u ispruženoj ruci!