Kad zavolis zivot, prihvatis ga onakvim kakav on uistinu jeste, prigrlis ga kao najrodjenijeg, pozelis nekada da mu se, onako blisko obratis i kazes:"Moj zivote, dobro vece. "
I dok bijelu prazninu monitora polako ispunjavaju bijela slova, obilje valova donosi oblake kroz noć i kišu, da bih na pola puta zastala, kao srna na livadi između lovaca koji su joj na tragu, nemoćna dignuti pogled i nastavila bijeg prema dubokoj šumi podzemnog oceana.
Tiša od spominjanja tvog imena, spremna na taj udisaj kišnog zraka, zaranjam u samozatajnost i nestajem.
Bijela slova su ispunila plavu prazninu ovog monitora, a na tebe se više ne oslanja moja duša.
Zaronila sam i ne slušam više kako dišeš, jer Mjesec ne ispunjava svojim sablasnim svjetlom tvoje oči.
To je taj svijet, koji ti još nitko nije pokazao. Iz knjige poezije “Sjena duše” ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK