Johan Volfgang Gete

Žao mi je vas, o jadne zvijezde,
Koje divno tako jasno sjate,
Nevoljenome svijetleći brodaru,
Bez nagrade od boga i ljudi,
Jer ne znate jadne, što je ljubav,
Niti ste za ljubav ikad znale!
Bez prekida vode vječni sati
Nebesima povorke vam sjajne.
Kakve li ste prevalile pute,
Dok ja bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na ponoć!
__________________

Mislim na tebe kad se od sunca zapali
pucina sva,
Mislim na tebe kad mesec ustreptali
kladencem tka.

Vidim te kad na putu dalekom spazim
uzvitlan prah,
sred noci, kad coveka na uskoj stazi
obuzme strah.

Cujem te kad se sve more uskoleba
uz mukli huk.
Slusam u lugu kad ispod celog neba
zavlada muk.

Ti si uz mene,bliskoscu svojom rasplinu
daljinu svu!
Zalazi sunce,skoro ce zvezde da sinu.
O, da si tu !

Ljudska je dusa
Slicna vodi;
S neba silazi,
K nebu se penje,
I opet dolje
Na zemlju mora
U vjecnoj mijeni.
Tece s visoke,
Strme hridi
Cisti mlaz;
Tad pršti ljupko
U oblacnom valu
Spram glatke stijene
I, lako docekan,
Prozracan, struji
Tiho sumoreci
U daljinu.
Strse li grebeni
U susret slapu,
Pjeni se srdito
S kama na kam
U ponor.
U plitku koritu
Sulja se travnjakom
A u mirnu jezeru
Pasu svoj lik
Sva zvijezdja.
Vjetar je ljupki
Ljubavnik vala;
Vjetar s dna mijesa
Zapjenjene vale.
Duso covjecja,
Kako si slicna vodi!
Sudbo covjecja,
Kako si slicna vjetru!

Blizina dragog

Mislim na tebe kad se od sunca zapali
pučina sva,
Mislim na tebe kad mjesec ustreptali
klancima tka.

Vidim te kad na putu dalekom opazim
uzvitlani prah,
sred noći, kad čovjeka na uskoj stazi
obuzme strah.

Čujem te kad se sve more uskomeša
uz mukli huk.
Slušam u gaju kad ispod cijelog neba
zavlada muk.

Ti si uz mene,bliskošću svojom rasplinuo
daljinu svu!
Zalazi sunce,skoro će zvijezde da sinu.
O, da si tu !

Morska tišina

Mir duboki vodom vlada,
nepomično more šuti;
niz pučinu glatku svuda
gleda lađar zabrinuti.
Nigdje vjetra s jedne strane!
Smrtni pokoj, strašan, leden!
U daljini grdnoj tamo
ne miče se val nijedan.