Josif Brodski

Sve češće umor sad me obara,
i glad za govorom manja sve je.
Zaposlenja duše,o, ta stara
zaduga, radosna, koja greje.

Kakve to sebi nalaziš ptice,
kome ih daješ, neštedemice,
i gnezdiš se nasred ulice,
i pevaš glasom sadašnjice?

Vrati se, dušo, strgni plašt perja,
radio nek nam peva o slavi.
Na šta je iz tvog, ptičjeg, bezmerja
ličio život - to objavi.

Sad sneg, sleteo iz rastroja,
kruži po krovnom vencu i plotu;
smrt mi nacrtaj, ulico moja,
a ti, ptico, klikni o životu.

Ja idem, ti negde letiš meko,
i ne čuješ tužaljke naše.
Ja živim, evo, a ti, daleko
vapiš; nemirno krilo maše.

Jednom ću - brbljivi mudrica-
dok sahnu snežni nameti,
u Moskvi, od snežnih ulica,
jdnom ću sići s pameti.

Iz šumne otadzbine baltijske
iz poluproleća, iz marta,
zakloparaće bakandze kliske
po trošnom stepeništu rata,

škripnuće vrata. O, tajno!
Ulica, gle, prazna posta.
Pod petama - asfalt, beskrajno,
i nagib Litejnog mosta,

I u sumraku tom, dok nemo
miču se zle nepogode,
samo da nekog ne sretnemo,
da ne sretnemo, ne daj, Gospode.

Jer kriknuće pešak. Jurnuće.
Urlik tvoj jeknuće unazad.
Trk koraka. I kuće,
red kuća, al bez ulaza.

Taj grad... ili drugi... neće ga
da uhvate tu ... da ponište...
sići će s uma... odvešće ga
pesniku... izdajstvo ... sklonište.

U Julijinoj ulici

Teodori L.

U tome gradu, Teodora, zvone do danas zvona
ko da u zraku nisi se rastopila poput pahulje-propelera,
i ko svjetlo na kraju hodnika, javljaš se sred sutona,
krećući u zemlju trgova sa pis. mašinom od mermera,
i mi ustajemo iza stolića! Od sjedelaca – čergare tako
razlikuje sposobnost da dvaput popiju tu tekućinu.
Ne govoreći o anđelima, ne govoreći o sivodlakoj
divljači u jabukama – dosad ne utoliše njinu
žeđ fontane lokalne. Izgleda, velika praznina se
širi iza ograde stanice što u punđu šine je zbrala,
i struja se bukvalno zagrcnula, zna se,
zato što još nije sve ispripovijedala
o tvojoj ljepoti. Gradovima su, Teodora, takođe,
svojstvene suvišne misli, čežnja za srećom i, osim toga,
spremnost da zamjere nijansi kože,
čokoladama, frizurama, duljini zgloba ručnoga.
Il kad te zaustavi ono što spaziš, što ti je blizu vida.
S dalekovidošću potomka julija, oktavija, livija
grad gleda za tobom ko vitez lišen stida:
što su ulice dulje, duša grada je srećnija.

Suzani Martin

Ne odletješe pčele, ne odjezdi konjik. Pred barom
"Janikulum" nova jalija brblja na slengu starom.
Led se u čaši topi da dvaput dozvoli
ulazak u istu vodu, a da žed ne utoli.

Osam ljeta prohuja. Podžegli, ugasli rat
obitelji rušile se, u tisku njuške: sve go tat.
Padali aeroplani, uzdisao spiker "O Bože",
rublje još možeš prati, al ne izglača kože
čak ni dlanima vrelim. Sunce nad zimskim Rimom
prsa u prsa bori se sa sinjim dimom,
vonja po sažganom lišću, fontana blješti ko orden
koji se daje za beciljnost puščanog pucnja u podne.

Stvari tvrdnu i u sjećanju nećeš ih maći s mjesta;
ali u perspektivi javlja se nešto teže no nestat
u njoj koja izlazi iz grada, i u godine pređe
u hajci za čistim vremenom bez terakote i sreće.

Život je bez nas zamisliv, draga, zbog čega tu su i
krajolici, barovi, bregovi, kumulusi,
u čistom nebu na polju tog boja gdje ćeš da nađeš
statute krute što slave pobjedu tjelesne građe.