Octavio Paz

Monolog

Pod srušenim stupovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđa
odbljesak ljeta
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gdje se širi, gdje udara
slijepo more – mjesečar.

Oluja

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

" border="0" />

Suton ::

"Kao što iz dna glazve
izvire nota, koja drhteći raste
i postaje sve tanja, sve dok
u drugoj glazbi ne zanijemi
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj
sabija i diže se, raste
i zanosi nas
i dok se uzdižu i padaju
sjećanja, nade, male i velike laži
i hoćemo da kriknemo
ali se u grlu rasprši krik;
uviremo o tišinu
gde tišine postaju
nijeme.

Dva tijela

Dva tijela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je ocean.

Dva tijela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tijela, licem u lice,
ponekad su korjenje
u noći spleteno.

Dva tijela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tijela, licem u lice,
dvije su zvijezde koje padaju
u prazno nebo.