Hafiz

Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrene.

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti
Glavu o praštanju i plemenitosti:

Ko te bez milošti u srce udari,
kao štedar rudnik zlatom ga obdari.

Nemoj biti tvrđi od stabla s' zasenom,
pospi plodom onog ko gađa kamenom.

Od školjke nauči plemenitost pravu,
Sipa biser onom, ko joj seče glavu.

Hafiz

~IZGOREN~

Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vatra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nježno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.



...


GORUĆI TULIPANI

JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI
BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJETI RUMENIM PLAMENOM.
NE ČUDI SE TOME NAJLJEPŠA;
SJETI SE,KOLIKI JE SILAN ŽAR
LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO NEKOĆ U ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI.