Samo ponekad...

Samo ponekad koridorima duše
izgubljene bisere pronalazim
pažljivo ih u skute mećući
kao da sa puta dalekog dolazim
odlažući torbe sjećanja

Samo ponekad sa misli skidam paučinu
puštajuć da svjetlost proviri
i ptice mira na gozbu mi dolaze
kroz rastvorene prozore srca
hraneći se zrcima mojih nemira

Samo ponekad puštam da mi priđu
duše ranjive
tješim ih riječima i osmjesima
i branim granice neobranjive
kao ratnik što pred porazom ne uzmiče

Samo ponekad odlažem svoje koplje
u zaraslu šikaru želja
prepuštajući bitku graditelju svjetova
ogrnuta plaštem zaštitničkim
da kiša ne promoči moja sjećanja

Samo ponekad krećem na put nespremna
blaga svjetlost sutona mi sjenku rastvara
krhotine sna marljivo sakupljam
slažući od njih mozaik
na oltaru plave vječnosti