Izgubljena planeta

Gle mjesec je zastao u krošnji hrasta
I tu zaspao . žut i okrugao
Gle jedna je zvijezda na put dugi krenula
U širinu svojega neba
Gle noć je izgubila svoju crnu haljinu
Pa sad naga po mjesečini korača
Na proplanku san je u čuđenju zastao
Dok snivala su djeca o toplom domu
Među razrušenim zidovima čovječnosti
Rastvorena okna na vjetru su udarala
A krhotine stakla ležale posvuda uokolo
Gle rumena je zora tiho sišla
Nad rijeku što je u daljine proticala
Jedna je nevidljiva vila
Izvoru života u tišini prišla
I cijelu je okolinu dodirom začarala
Magla je sive krajolike stvarala
Tamo...na dalekom sjeveru
U samoći je nada umirala
Ljudi izgubili su vjeru
Klanjajući se zlatnom teletu
Novcu..što im je kroz prste klizio poput pijeska
U pustinji njihovih praznih duša
Eho ljubavi ječio je nad dolinama
Ali uši i oči bile su zastrte
Dok su mačevi bili visoko podignuti
Gle anđeo je lutao izgubljen
Otirući posljednju suzu
Na licu gladnog djeteta Afrike
Gle...vrtjela se i dalje plava planeta
Iako je odšetala na sam rub svemira
Prepuna duša..prepuna nemira...