Rabindrant Tagore

Zoveš li me ti to ponovo?
Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi.
Zoveš li me ti to?
Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje?
Negde se sve završava, a nama pripada samoća tame.
Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi?
Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima?
I krilate zvezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

Ne umire li cveće u tvom cvetnjaku nikada blago u prašini?
Moraš li me zvati, nemirnice?
Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bde i plaču.
Neka žižak gori u samotnoj kući.
Neka splav vrati domovima umorne radnike.
Ja se otimam od svojih snova i hitam na tvoj poziv.

Jednog trenutka sve zaboravih


Jednog trenutka sve zaboravih i dođoh.
A ti mi pogledom svojim otkri da l' onih dana
postoji
još sen, kao daleki bledi oblak na vidiku u kome
kiše više nema.
Oprosti mi moj zanos, samo sad.

Ruže su još u pupoljku; ne znaju one da ovog leta
cveća mirisnog brati nećemo.
Jutarnja zvezda treperi u zoru, ranu svetlost
zamrežilo granje
pred tvojim prozorima, ka nekad, onih dana.
A ja zaboravih da vreme je sad drugo, i dođoh.

Zaboravih kako si me postidela, okrenuvši glavu od srca
koje sam ti nudio.
Sećam se samo onih reči što izgovaraše drhtavim usnama,
sećam se u svojim tamnim očima bleska strasti
kako pomicaše, kao u smiraj dana krilo ptice
što traži svoj dom.
Zaboravih da se ti i ne sećaš i dođoh.

Srećan sam što me više nećeš čekati sa izrazom
sažaljenja u pogledu.
Na oči mi suze naviru, al' to je samo čarolija noći,
to su samo reči moje na rastanku, što i mene
zbunjuju prizvukom očaja.
Proći će noć i doći svetlost dana, oči će se osušiti, srce će
se smiriti; i neće više biti vremena za plač.
Ko kaće da je teško zaboraviti?
Milosrdna smrt nagriza srž života i ludoj upornosti
njegovoj smirenje donosi.
uzburkano more utišaće se najzad u svojoj stenovitoj kolevci;
šumski požar pašče u san na postelji od pepela.
Ti i ja ćemo se rastati, raskid će sakriti mlada trava
i cveće što se smeje na suncu.


Ako ljubav nije ništa nego bol,
zašto će ljubav ova?
Kakva ludost tražiti uzdarje srca njenog
za svoje što joj dade.
Sa gorućom u krvi strašću
i žarom mahnitim u pogledu.
Zašto lutanje kroz pustinju?
Ne čezne ni za čim na svetu
onaj koji sebe poseduje sam.
Za njega nije slatki miris proleća, cveće i ptica poj;
A ljubav kad dođe, kao senka zakloni sav svet,
Potire život i mladost.
Zašto onda tražiti u magli ljubavi
pomračenje postojanja svog?

Gardinar


Ceznem da ti kazem najdublje rijeci koje ti imam reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u sali.
Olako uzimam svoj bol, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da ti kazem najvjernije rijeci koje ti imam reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačcm u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da upotrebim najdragocijenije rijeci što imam za te; ali se ne usudjujem, strahujuci da mi se nece vratiti istom mijerom.
Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu.
Zadajem ti bol, bojeci se da neces nikada saznati šta je bol.

Ceznem da sjedim nijemo pored tebe, jer bi mi inace srce iskocilo na usta.
Zato brbljam i caskam olako, i zatrpavam svoje srce rijecima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mogla otkriti moj kukavicluk.
Zato ponosno dizem glavu i dolazim veseo u tvoje drustvo.
Neprekidne strijele iz tvojih ociju cine da je moj bol vjecito svjez...


ČAROLIJA TVOJE VATRE

Dotakni mi život čarolijom tvoje vatre,
I njenim darom bola što peče
učini ga dragocjenim.
Upotrijebi ovo moje tijelo,kao svjetiljku što biće ti
u hramu,
I neka njen plamen gori pjesmom kroz
svu noć i cijeli dan.
Neka zvijezde zatrepću iz moje tame,
Putanjom dodira tvoga
Svim stražama noći uprkos.
Crna magla će nestati s mojih očiju,
Gdje god se okrenu sve će u tvojoj svjetlosti
vidjeti,
Moj bol će se vinuti visoko do tvog oltara
u plamtaju plamena.

kada pozelim gledati kako pleses.. ja zapjevam..
..onda zaista znam zasto je muzika u liscu..
..i zasto talasi salju horove svojih glasova u srce ustreptale zemlje..
..kada zapleses uz moju pjesmu..

..kada spustim slatkise u tvoje zeljne ruke..
..ja znam zasto postoji med u casici cvijeta..
...i od kuda dolazi slast zrelog voca..
..kada spustim slatkise u tvoje zeljne ruke..

...kada poljubim tvoje lice da izmamim osmijeh..
..onda pouzdano razumijem cari neba u svjetlu zore..
..i slasti sto ih ljetni povjetarac donosi mome tijelu..
... kada poljubim tvoje oci da izmamim osmijeh..




Čini mi se da sam te morao voljeti…


Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

XXX
Ti si vecernji oblak koji bludi nebom mojih snova.
Ceznjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik.
Ti si moja, moja, ti koja oblitavas u mojim beskonacnim snovima!
Tvoja su stopala ruzicasto rumena od ognja mog ceznjivog srca,
ti koja znjas moje vecernje pesme!
Tvoje su usne gorkoslatke od ukusa vina mojih patnji.
Ti si moja, moja, ti koja oblitavas u mojim usamljenim snovima!
Senkom svoje strasti zacrnio sam oci tvoje,
stalna gosco u dubinama moga pogleda.
Vezao sam te, dragana, i uhvatio u mrezu svoje svirke.
Ti si moja, moja, ti koja oblitavas u mojim besmrtnim snovima!

Чувам јој руке, грлим је и тражим
Да пољупцима опљачкам њен смех,
У наручју да отмем јој дражи
Да испијем јој усне, тамне као грех.

Али ко небу плаветнило да узме?
Лепоту ми се додирнути хтело,
Ал' измеђ' руку она ми испуже:
У рукама ми оста само тело.

Где је лепота? Где је њен свет?
Враћам се натраг преварен и сможден.
Ах како телом да дотакнем цвет
Што само дух га дотакнути може?

Sećam se toga dana. Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.Uzeh svoju spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao žice; nehotice muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao, zastala kod mojih vrata, pobegla, dvoumeći se. Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid; najzad je tiho ušla u sobu i sela. Pognute glave hitro okreće iglu u tišini. Uskoro zastaje, i ide da pogleda kroz prozor drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva, punog senki, pesme i tišine.
Ništa drugo.

Gradinar
65


Zoveš li me ti to ponovo?
Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi.
Zoveš li me ti to?
Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje?
Negdje se sve završava, a nama pripada samoća tame.
Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi?
Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima?
I krilate zvijezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

Ne umire li cvijeće u tvom cvjetnjaku nikada blago u prašini?
Moraš li me zvati, nemirnice?
Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bdiju i plaču.
Neka žižak gori u samotnoj kući.
Neka splav vrati domovima umorne radnike.
Ja se otrgnem od svojih snova i žurim na tvoj poziv.

Ljubavi,
stupi na stazu mojega vrta.

Prošeći uz gorljive cvjetove što se tiskaju pred pogledom tvojim. Ostavi ih iza sebe pokatkad zastavši zbog neke slučajne sreće koja, odmah zgasnuvši, poput nenadanog čuda zalaza zablista.

Jer ljubavni je dar stidljiv, nikad imena svojega ne zbori, leprša skriven sjenkom, širi groznicu sreće prašnjavim putom. Prestigni ga ili ga zauvijek izgubi. Ali dar koji se može dosegnuti samo je krhki cvijet, ili svjetiljka treperava plamena.