Heinrich Heine

Zatvor je pao. Konac drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A jeli im se komad dopao?
Po pljesku sudeć nije propao.

Priznanje zahvalnoga sveta
Ubro'o je poznati poeta.
No sada je kuća posve nijema
i zamora i svijelta više nema.

Al' kakav je to čudni zvuk
Odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
Na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
Štakori šuškaju parterom
I vonja sve na staro ulje
Poslednja lampa već se gasi
Ne može jadna sijati dalje
iako plamsati još kuša.
To svjetlo beše moja duša.

Čemu ta jedina suza?

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.
Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.
Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjev’o,
Uz koje sam jadovno plak’o.

Da utopim dušu moju

Da utopim dušu moju
U krinove čašice,
Nek krinovi pesmu zapoju
Od moje miljenice.
A pesma nek zuji, nek zvoni
K’o poljupca njezina glas,
Što mi ga nekad pokloni
Divan – predivan čas.

Danas, draga, reci meni

Danas, draga, reci meni:
nisi l’ možda lik iz snova
što ga sparnih ljetnjih dana
rodi mašta pjesnikova?

Ali ne, ustašca takva,
takvu čar što okom gori,
tako milo, slatko čedo -
pjesnik ne zna to da stvori.

Baziliske i vampire,
gadne akrape i guje,
takve nemani iz bajke
žar pjesnikov oblikuje.

Ali tebe, podlost tvoju,
lik što milim sjajem gori,
i taj lažljiv pogled smjerni -
pjesnik ne zna to da stvori.

Pesme su mi otrovane -
zar bi moglo drukče biti?
Ti u cvetnu mladost moju
uli otrov grčeviti.

Pesme su mi otrovane -
zar bi moglo drukče biti?
U srcu mi mnogo zmija,
među njima draga i ti.