Šarl Bodler

Ulica je zaglušna vripšala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? A zatim noc! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju sam mogao voljeti, ti što si to znala.

Dopusti mi da udishem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora
i da masem njima
kao mirisljavom maramicom
istresajuci iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati sta sve vidim
sta sve osecam
sta sve cujem u tvojim kosama
moja dusha lebdi na mirisima
kao sto dusha drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leze velika mora
ciji me monsuni nose prema
blazenim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirisljav
od plodova lisca i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tuznih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
ladja svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu slozenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde pociva vecna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih casova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe ladje
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvecem
i praznih posuda iz kojih struji svezina
u toplom domu tvojih kosa
udisem miris duvana izmesan s' opijumom,secerom
u noci tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribezjima tvojih kosa
opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole ,mosusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teske pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
cini mi se da jedem uspomene...

STRVINA

Sećas li se, o dušo mila, dan beše letnji
i nebo spokojno i jasno,
kao na zavoju ceste, na šljunku, mi u šetnji
strvinu gnusnu ugledasmo?

Nogu dignutih uvis, k'o žena bludu sklona,
s otrovnim znojem vrenja ružnih,
nehajno je, bestidno širila trbuh ona,
sav prepun isparenja kužnih.

Tu gnjilež je grejalo i peklo sunce vrelo,
k'o savesni i vredni pekar,
željan da mnogostruko prirodi vrati delo
koje je sastavila nekad.

Nebesa su gledala bujanje mrtvog tela
što poput cveta stade rasti.
Smrad beše tako silan, da si od njega htela
u nesvest na travu pasti.

Roj muva je zujao kraj creva i kraj usta
a bataljoni crva, siti,
gmizahu naokolo, i kao tečnost gusta
prelivahu taj dronjak živi.

To beše kao talas, čas nadut, čas razliven;
meso je kipelo u vrenju,
kao da telo čuva dah neki, živ i skriven,
težeći umnogostručenju.

Sve to brujaše čudno, k'o vetar, kao plima,
K'o voda kada razlije se,
Il' zrnje žita, kad ga ritmičnim pokretima
u svom rešetu vejač trese.

Oblici nestajahu, kao san, kao slika,
što tek na mutnu skicu liči,
zaboravljena, pa je kičica umetnika
po sećanju tek uobliči.

Jedna nas kuja, malo podalje, ljutim okom
posmatraše, uznemirena,
vrebajući trenutak da na kosturu skokom
ugrabi komad svoga plena.

A međutim, i ti ćes ličiti na to smeće,
na ovu kužnu hrpu gnoja,
Ti, sunce moga sveta, očiju mojih cveće,
Moj anđele i strasti moja!

Kraljice draži, ti ćes, kad dođe čas i za te
da s pomasću se zadnjom kreće,
među kosture sići, da zajedno buđate,
pod travu i pod tusto cveće.

Tada kaži crvima, kad te kroz tminu
ljubljenjem gladnim budu obasuli,
da ja još čuvam oblik i nebesku suštinu
ljubavi moje koja truli!

Buntovnik

Ljut Anđeo sleti s neba kao oro
I pesnicom zgrabi bezbožnoga zloću,
Vicuc: To pravilo upoznaćeš skoro!
(Jer Anđeo tvoj sam, čuješ?) Ja to hoću!
Znaj moraš da voliš, ne pravi grimase,
Svakog, bio bedan, glup, hrom, ili zao,
Da možeš pred Hrista kad javi svima se,
Prostrt ćilim koji si dobrotom tkao.
To je Ljubav! I dok tvoje srce kuca
Nek u slavu Boga tvoj zanos svetluca;
Ta Slast istinita stvara trajnu sreću!
I Anđeo, kazneć ko što zna da ljubi,
Potvridi prokletstvo uz udarac grubi,
Al kažnjenik stalno odgovara: Neću!

Čovjek i more

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!
U beskraj prostrtom njegovome valu
Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,
A duh tvoj još gorče sakriva ponore.
Ti voliš roniti u grud lika svoga,
Grliš ga očima, rukama, u svome
Srcu se veseliš šumorenju tome,
Sred tog bučna jada, divlje silenoga.
Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakrivaš bogatstva neznana,
Tako strašno tajne vi čuvate svoje!
Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,
Da se vi bez grižnje, nemilo borite,
Umiranje, pokolj, tako vi volite,
Borioci vječni, braćo nespokojna!

Tužni madrigal

Ne trebam dobrotu tvoju!
Budi lijepa i žalosna!
Suze daju licu boju
Ko livada rijeku svoju,
Ruža s kišom zanosna!
Volim te kad sve veselje
Nestane sa tvog čela;
Na sadašnjost kad ti prelije
Iz prošlosti steru vela.
Volim te kad iz tvog oka
Teče voda nalik krvi,
Kad njihanje tvog boka
Svlada tjeskoba duboka,
Kad ti užas kosti mrvi.
Dišem te, božanska slasti!
O ti himno, među svima!
Jecaje ti volim pasti,
Jer ti srce mora rasti
Zbog očiju s biserima!
Znam da srce što ga mori
I ljubav mrtvih slika
Kovačevom vatrom gori
I da ti se duša bori
S oholosti prokletnika;
Ali dok ti snovi, draga,
Ne donesu odsjaj Pakla,
Dok te ne savlada snaga
More i dok s prašna praga
Nisi otrov i nož takla.
U strahu pred svakim gostom
I nesreći uvijek blizu,
Dok nisi za dugim postom
Stajala pred strašnim mostom
Gađenja u vječnom nizu,
Nećeš moći, robinjice,
Što me plaho zoveš k sebi,
Dok se čuju noćne ptice
Reći podižući lice:
''Jednaka sam, Kralju, tebi...

Himna ljepoti

Stižeš li sa neba il iz vječnih tama?
Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom,
Lepoto! i dobro i zlo nosi nama,
Pa te zato mnogi uspoređuju sa vinom.

U tvom oku Sunce zalazi i sviće,
Ko olujno nebo, ti odišeš zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci piće
Što heroje slabi, djecu čini jakom.

Iz bezdana kroči il sa zvijezda pade?
Uz tvoj skut se Udes moto kao pseto;
Nasumice rasipaš radosti i jade,
Vladajući nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
A porok, taj dragulj najdraži međ svima,
Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Ozareni smrtnik leti tvojim tragom,
Svjetiljke, i kliče: Blagoslov tom plamu!
Drhtavi ljubavnik povijen nad dragom
Sliči samrtniku što miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, šta mari,
Lepoto! grdoba grozna i prokleta
Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve čari
Šire vrata dosad nepoznatog Svijeta!

Bog ili Sotona? Anđeo, Sirena,
Što mari, činiš li - o, mirise, sjaju,
Svilooka vilo, kraljice ljubljena! -
Svijet manje odvratnim dok nam dani traju!